Lav Tolstoj, kada je bezeci od sveta, i od sebe, prerusen u seljaka,
zakucao na vrata Optinske pustinje je rekao: "Ruski narod ima da
zahvali jedino starcima sto je u svom srcu sacuvao verodostojan lik
Hristov..." Taj isti, duhovnim oziljcima prekriveni nadnicar Hristov iz
Jasne Poljane priznao je otvoreno da je starac Amvrosije od glave do
pete sveti covek. "Ja sam", veli, "razgovarao sa njim i tom prilikom
bilo mi je svetlo i radosno u dusi! Kad sa takvim covekom razgovaras, ti
osecas da je Bog tu, blizu tebe".
Izabrane Pouke Starca Amvrosija Optinskog
•
ʺKako živeti?ʺ
•
O tome, koliko brinemo za naša tela, a koliko za naše duše
•
O spasenju
•
O smirenju
•
O neverju
•
O pokajanju
•
O patnji
•
O ljubavi
•
O milosti
•
O lenjosti i utučenosti
•
O trpljenju
•
O razdražljivosti, zavisti i zlobi, gordosti
•
O smislu iskušenja
•
O značaju posta i njegovoj neophodnosti
•
O molitvi
•
O večnom i moralnom napredovanju
Kako živeti?
„Kako živeti?“ Ovo je bilo najvažnije pitanje, postavljano Starcu od strane svih. On bi odgovarao u svojim, uobičajenim, humorističnim tonom:
„Živi – ne tuguj, ne osućuj nikoga, ne uznemiruj nikoga i moje poštovanje svakome.“ Često je ton Starca izazivao osmehe na licima, lakomislenih slušaoca. Međutim, ako se čovek dublje zamisli nad ovom poukom, duboki smisao će postati očigledan svakom.
„Ne žalosti se“, to jest, neka se tvoje srce ne opterećuje tugama i nesrećama, koje su neizbežne za svako ljudsko biće, već ga pre usmeri Jedinom Izvoru večne radosti – Bogu. Kroz Njega, osoba se miri sa svojim žalostima, postaje „pokorna“ i tako zadobija mir.
„Ne osuđuj nikog“, „ne uznemiruj“. Osuđivanje i uznemirenje, koji su izdanci razorne gordosti, dve su najuobičajenije delatnosti među ljudima. Dovoljne su da bace dušu čoveka, u dubine pakla; dok uglavnom, na povrišini, mogu da misle da to nisu gresi.
„Moje poštvanje prema svakome“ – navodi zapovest Apostola: „čašću jedan drugog većeg činite.“ (Rim. 12:10)
Skupljajući sve ove misli u jednu, možemo videti da je u gorepomenutim izrekama, Starac pre svega propovedao smirenost – osnovu duhovnog života, izvor svih dobara, bez koga se čovek ne može spasiti.
O tome koliko brinemo za naša tela, a koliko brinemo o našim dušama.
Sveto Pismo govori: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“ (Marko 8:26). Toliko je dragocena ljudska duša. Dragocenija je od cele zemlje sa svim njenim bogatstvima i blaženstvima. Međutim, zastrašujuće je misliti o tome, koliko malo mi shvatamo vrednost duše.
Od jutra do večeri, upravljamo sve naše misli na telo, kuću za crve, ovaj pali mrtvački kovčeg, a na Božije najdragocenije i najvoljenije stvorenje, na Njegovi sliku slave i veličanstva, jedva potrošimo jednu misao u nedelji. Potrošimo najbolje godine svog života u služenju našem telu, a samo poslednje minute našeg oronulog, starog doba na pripremu za večno spasenje.
Svakodnevno, telu se povlađuje punim čašama i raskošnim jelima, kao na proslavi bogatog čoveka, dok duša jedva skuplja mrvice, reči Božijih na Njegovom pragu. Beznačajno telo se pere, oblači, čisti, ukrašava svim mogućim riznicama prirode i nauke, dok bescena duša, nevesta Hristova, naslednica nebesa, luda iscrpljenim koracima, obučena u odeću siromašnog lutalice, to jest, bez milosrđa.
Telo ne trpi nikakvu manu na svom licu, bilo kakvu prljavštinu na rukama, nikakvu zakrpu na odeći, dok je duša, od glave do pete, prekrivena prljavštinom, ide iz jedne močvare greha u drugu, a njene ispovesti jednom godišnje, često su licemerne, samo povećavaju zakrpe, umesto da se podmlađuje.
Telo zahteva različite vrste zabave i uživanja; često pustoši čitave porodice, jer su za svoju korist, ljudi u stanju da vrše sve vrste napora, dok duša – ima jedva jedan sat Nedeljom, da učestvuje na Božanskoj Liturgiji, jedva minute za jutarnje i večernje molitve, nerado sakuplja šaku sitniša za milostinju, a kada razmišlja o smrti, izražava svoje zadovoljstvo hladnim uzdahom.
Radi zdravlja i blagostanja tela, vazduh i mesto stanovanja se menjaju, najistaknutiji i najudaljenuji lekari se pozivaju, tu je uzdržanje od hrane i pića, najgorči lekovi se uzimaju, dozvoljava se da telo bude sečeno i paljeno, dok za zdravlje duše, za izbegavanje iskušenja, za udaljavanje od grešne bolesti, ne čine ni korak, već ostaju u istoj atmosferi, u istom grešnom društvu, u istoj pokvarenoj kući, ne traže duhovnog lekara, ili biraju nepoznatog i neiskusnog, krijući od njega, ono što je već poznato Nebesima i paklu, zbog čega se nameću u njihove krugove. Kada telo umire, čuješ jadikovke i očajanje, a često se ni misao ne posvećuje duši, koja umire od smrtnog greha.Slično Adamu i Evi, ne znamo vrednost naše duše i dajemo je za naizgled bogato polje.
Pa zašto bar ne plačemo kao Adam i Eva? Nažalost, uglavnom su naše brige okrenute zadobijanju zemaljskih koristi, ane Nebeskih. Zaboravljamo da će zemaljsko uskoro proći i ne može se povratiti, dok su Nebeske dobiti večne, beskonačne i ne mogu se oduzeti.
Najmilostiviji Gospode! Pomozi nam da prezremo sve prolazno i da se brinemo samo o potrebama spasenja naše duše.
O spasenju
Po rečima Petra Damaskina, dok Hrišćanin živi na zemlji, njegovo spasenje je uvek između straha i nade. Ali ljudi i dalje tragaju za potpunim ispunjenjem na Zemlji, i očekuju ih od mesta i ljudi, dok Sam Hristos govori u Pismu: „Imaćete nevolje u svetu“. Ove reči jano pokazuju da bez obzira, gde se Hrišćanin nalazi, ne može biti bez neke vrste patnje. Postoji samo jedna uteha – u ispunjavanju zapovesti Pisma, kao što Psalm govori: „Veliki mir imaju oni koji ljube zakon Tvoj, i u njih nema spoticanja“. (Ps. 119:165).
Ako nas neko ili nešto kuša ili zbunjuje, to jasno pokazuje da se ne odnosimo pravilno prema zakonima Božijim, među kojima je najveći, onaj o suđenju i osuđivanju bilo koga. Na Strašnom Sudu, svako će biti proslavljen ili posramljen po svojim delima. Stari Zavet zapoveda da se pobrinemo za naše spasenje i napredak duše. O ovome mi najviše treba da brinemo.
Nas Bog ne prisiljava protiv naše volje, već nam pre nudi izbor za naše opredeljenje, i upravo kroz slobodnu volju, pojedinci se okreću ka dobru ili ka zlu. Prema tome, beskorisno je da se krive oni koji žive oko nas, kao da nam oni smetaju ili sprečavaju naše spasenje ili duhovni napredak.
O smirenju
Moraš smiriti sebe pred svakim i smatrati sebe gorim od svakog. Ako nismo naneli uvredu, koja je bila izvršena od drugih, onda je to možda jer nismo imali prilike, ili su situacija i uslovi bili drugačiji. Dok u svakoj osobi postoji nešto dobro i nežno, svi mi obično vidimo njihove mane i ne primećujemo ništa dobro u njima.
Na pitanje da li neko može da želi duhovno savrpenstvo, Starac je odgovrio: „Ne samo da možeš, već se moraš truditi da usavršiš sebe u smirenju, to jest, da smatraš sebe u svom srcu, da si manji od svakog ljudskog bića i svakog stvorenja. Prirodno je i suštinski da grešno ljudsko biće smiruje sebe. Ako to ne radi, onda će biti smirivan uslovima, uređenim radi korist njegove duše. Tokov perioda sreće, čovek obično sve pripisuje sebi, svojoj slabačkoj snazi i takozvanoj moći, ali čim ga neka vrsta nesreće zadesi, on moli za milost od zamišljenog neprijatelja.
Starac je takođe ispričao kako slučajne okolnosti smiruju čoveka: „Jednom, čovek je organizovao svečani ručak i poslao sluge da pozovu njegove goste. Suočen sa slugom prilično neuglednog izgleda, jedan od gostiju ga je upitao: „Nemoj mi reći da tvoj
gospodar nije mogao naći boljeg slugu, nego što si ti?“ Na ovo, sluga mu je odgovorio: „Naočite sluge poslane su naočitim gostima, a mene je poslao vašoj milosti.“
Starac Amvrosije je dalje poučavao svoje učenike o smirenosti: „Jednom je posetilac došao da vidi Igumana Mojseja, ali ne našavši ga kući, otišao da vidi njegovog brata, Oca Antonija.
Tokom razgovora, posetilac je postavio pitanje: ‘Recite mi baćuška, koju vrstu pouka čuvate?’ Otac Antonije mu je odgovorio: „Imao sam mnoštvo pouka; živeo sam u pustinji i manastirima i svi su imali različita pravila. Sada ostaje samo jedan trud: ‘Bože smiluj se na mene’“.
Starac je takođe ispričao kako je ʺJedna žena lutala ovde i tamo, prvo u Kijevo, pa u Zadonsk, a jedan starac joj je rekao: ‘Sve ovo nema nikakve koristi. Sedi mirno i izgovaraj molitvu Mudrog Razbojnika.’“
O neverju
„Pomenula sam jednom Baćuški,“ pisala je jedna od njegovih duhovnih kćeri, „porodicu, koje sam veoma žalila, jer nisu verovali ni u šta, ni u Boga, ni u život posle smrti. Sažaljevala sam ih jer to možda nije njihova greška, zahvaljujući kojoj su dospeli u neverje, ili možda je to pak, neki drugi razlog.
Baćuška je protresao glavu i rekao vrlo ljutito: „Nema opravdanja za nevernike. Sveto Pismo je napisano za svakoga, baš za svakoga, čak i neunabošce; nakon svega, znanje o Bogu je usađeno u nas na rođenju, tako da sami sebe treba da krive. Pitaš me, da li semožemo moliti za njih. Naravno, možeš se moliti za bilo koga.“
Starac je takođe rekao da se neki odriču svoje vere, oponašajući druge, ali i kroz lažni stid. Evo primera: postojala je osoba koja nije verovala u Boga, iz sledećegg razloga.
Tokom rata na Kavkazu, kada je morao da se bori i u jeku bitke, kada su meci proletali pored njega, sagao se, zagrlio svog konja, sve vreme govoreći: „Presveta Majko Božija, spasi me.“ Kasnije se, kada se prisećao ovog događaja, a njegovi drugovi mu se smejali, on odrekao svojih reči.
Ovde je Starac dodao: „Da, licemerje je gore od neverja.“
O pokajanju
U cilju da pruži neophodno razumevanje o moći i važnosti pokajanja, Starac Amvrosije bi govorio: “Kakva su vremena pred nama! Ranije, kada se neko iskreno kajao za svoje grehe, on bi menjao svoj način života i živeo neporočno. Ali sada se često događa, da tokom ispovesti osoba navede sve svoje grehe, a onda nastavlja da živi nepromenjeno.ʺ
Starac je saopštio još jednu poučnu priču: «Demon u obliku čoveka je sedeo i njihao nogama. Videći ga duhovnim očima, Starac ga je upitao: «Zašto ne radi nešto?ʺ Demon je odgovorio: ʺPa nemam šta da radim, sem da njišem nogama, jer ljudi sve rade bolje nego ja.ʺ
ʺPostoje tri uslova za spasenje. Sveti Jovan Zlatousti kaže:
a) Ne greši
b)Ako si grešio, pokaj se
v)Oni koji se ne kaju na pravi način, moraju da nose svoje tuge, kada ih snalaze
ʺDešava seʺ, znao je da kaže Baćuška, ʺda iako su naši gresi oprošteni kroz pokajanje, naša svest ne prestaje da nam ih predstavlja. Kao poređenje, upokojeni Starac Makarije, znao je da pokazuje svoj palac koji je bio posečen, pre dugo vremena: bol je odavno prošao, ali je ožiljak ostao. Upravo tako je i nakon pokajanja, ožiljci ostaju, to jest, ukori savesti.ʺ
ʺIako Bog prašta grehe onima koji se kaju, svaki greh zahteva očišćujuću kaznu. Na primer, nakon što je Hristos rekao Pokajanom Razbojniku: ʺDanas ćeš biti sa Mnom u Raju,ʺ njegova kolena su prebijena. A šta mislite, kako je bilo visiti samo na svojim rukama, sa slomljenim čašicama, tri sata? To je značilo da on mora da očisti sebe kroz patnju. Očišćenje onih grešnika, koji su umrli odmah nakon pokajanja, vrši se kroz molitve Crkve a oni, koji su još živi, moraju očistiti sebe kroz promenu svog načina života i milostinju koja bi pokrila njihove grehe.ʺ
O patnji
ʺBog ne stvara krstove za ljude, to jest, očišćenja kroz duhovne i fizičke patnje. I koliko god bi taj krst mogao biti težak za pojedinca, drvo koje je dalo građu, izrasta iz zemlje njegovog srca.ʺ
Starac je takođe govorio: ʺAko osoba ide pravim putem, za njega nema krsta. Međutim, kada počne da se tetura sa jedne na drugu stranu, onda se različiti okolnosti pojavljuju, koje ga vraćaju nazad na pravi put. Ovi elemnti sačinjavaju krst za čoveka. Naravno, oni se pojavljuju različiti, svakome prema sopstvenoj potrebi.ʺ
ʺNekada je krst umni, koji zbunjuje pojedina grešnim mislima. Ali osoba nije kriva, ako se ne slaže sa njima. Starac je naveo primer: ‘Jednom je jedna podvižnica, dugo vremena bila uznemirena zbog imanja nečistih misli. Kada se Hristos pojavio i oterao ih, ona je zavapila Njemu: ‘Slatki Isuse, gde si bio sve do sad?’ Hristos je odgovorio: ‘Bio sam u tvom srcu.’ Pitala je: ‘Kako to može biti? Ali moje srce je ispunjeno nečistim mislima.’ A Hristos joj je odgovorio: ‘Shvati, prema tome, da sam bio u tvome srcu, i da ti nisi bila naklonjena tim nečistim mislima, već štaviše, trudila si se da oslobodiš sebe od njih. Pošto nisi bila u stanju, patila se, na taj način pripremajući mesto za Mene u tvome srcu.ʺ
ʺPonekad se patnje šalju nevinoj osobi, tako da bi ona, po ugledu na Hrista, patila za druge. Sam Hristos je patio za ljude. Slično Njemu, Njegovi Apostoli su bili mučeni za Crkvu i narod. Imati apsolutnu ljubav, znači patiti za bližnje.ʺ
O ljubavi
Ljubav obuhvata sve. Sa onim, koji je blagonaklon prema svojim bližnjima – kroz težnju srca i ponašanje, pokrenuto ne samo dužnošću ili željom – đavo nije u stanju da se bori.
Naravno ljubav je viša od svega. Ako vidiš da nemaš ljubavi u sebi, ali želiš da je zadobiješ, onda čini dela ljubavi, čak iako bez ljubavi na početku. Bog će videti tvoju želju o patnje i usadiće ljubav u tvoje srce. „Oni koji imaju nečisto srce, ne treba da očajavaju, jer uz Božiju pomoć ga mogu promeniti. Sve što ti je potrebno, jeste da stražiš nad sobom pažljivo, da ne dozvoljavaš da ti mogućnost da budeš blagonaklon prema bližnjem promakne, otkrivaj svoje misli starcima i budi blagonaklopn do kraja. Naravno, ovo se ne može desiti iznenada, ali Bog je vrlo strpljiv.On prekidsa život osobe, samo kada vidi da je spremna da pređe u večnost, ili, kada vidi da nema više nade za njegovo poboljšanje.
O milostinji
Starac Amvrosije je znao da kaže sledeće o delima milosrđa: „Sveti Dimitrije Rostovski je pisao: ako se čovek popne do tebe na konju, i preklinje te, daj mu ga. Nećeš biti odgovoran kako će on koristiti tvoju milostinju.“
I još: „Sveti Jovan Zlatousti govori: počni sa davanjem sirotinji, sa onim što ti nije potrebno, što samo leži okolo nepotrebno, onda ćeš biti u situaciji da daš čak i više o sopstvenom trošku, a na kraju ćeš biti spreman da daš sve što imaš.“
Lenjost i utučenost
Dosada je unuk utučenosti (uninija) i kćer lenjosti. Da bi je oterao, nepregni se u poslu i nemoj biti lenj u molitvama: onda će dosada proći i revnost će doći. A ako ovom dodaš smirenje i trpljenje, onda ćeš osloboditi sebe mnogih propasti.“
Postavljajući ponekad sebi, sopstveno pitanje: „Zašto ljudi greše?“, Starac bi odgovarao: „Ili iz neznanja šta treba da čine, a čega da se klone; ili ako znaju, zaboravljaju, a ako ne zaboravljaju, onda jer su lenji i postaju mračni, utučeni.
Obrnuto: kao što su ljudi veoma lenji, kada treba da se čine dobra dela, tako veoma često zaboravljaju svoju glavnu odgovornost, služenje Bogu. Lenjost i zaboravnost vode u izuzetnu bezosećajnost ili neznanje.
Ovo su tri ljudoždera: uninije ili lenjost, zaboravnost i neznanje, zbog kojih je ceo ljudski rod vezan u okove neodlučnosti. Posle čega, sledi nehat i neopreznost sa svim mnoštvom zlih želja.
Iz tog razloga se molimo Carici Nebeskoj: „Presveta...“
O trpljenju
Kada si uznemiren, nikada ne pitaj zbog čega i zašto. To nikada nećeš pronaći u Svetom Pismu. Umesto toga, Pismo govori: „Ako te neko udari po desnom obrazu, okreni mu drugi. Veoma je teško udariti nekoga po desnom obrazu, a to bi trebalo da se shvati
kao: ako neko počne da te kleveće, ili da te izaziva nepravedno, to znači da te udara po desnom obrazu.
Ne gunđaj, već nosi ovaj udarac strpljivo, i okreni levi obraz, to jest, sećaj se tvojih prošlih nedela. Ako si u tom trenutku nevin, onda si mnogo grešio u prošlosti; ovim ćeš biti ubeđen da zaslužuješ kaznu. Samo‐opravdanje je veliki greh.“
„Baćuška, nauči me trpljenju“ – rekla je jedna sestra – „Uči,“ odgovorio je Starac, „i počni da buseš strpljiva sa razočarenjima koja nalaziš i koja srećeš.“
„Ja ne mogu da shvatim, kako se ti ne uznemiruješ uvredama i nepravdom.“ Starčev odgovor: „Sama budi pravedna i ne uznemiravaj nikoga.“
O razdražljivosti
Niko ne bi trebao da opravdava svoju razdražljivost, nekom vrstom bolesti, jer ona dolazi iz gordosti. Prema rečima Svetog Apostola Jakova: „jer gnev ljudski ne čini pravde Božije.“ Tako, da ne bi podlegao razdražljivosti i gnevu, ne bi trebao da se žuriš.“
O zavisti i zlobi
Starac je rekao: „Moraš sebe primoravati, pa i protiv svoje volje, da činiš neko dobro, svojim neprijateljima i glavno, da ne tražiš osvetu, već da budeš pažljiv, da ih ne uvrediš, nastupom prezira i poniženja.“
Jedna ženaje pitala: „Ne shvatam Baćuška, kako ti ne samo, da se ne ljutiš na one koji govore ružno o tebi, već nastavljaš da ih voliš.“ Na ovo, Starac se dugo smejao i rekao: „Imaš mladog sina. Da li se ljutiš na njega, kada ne kaže, ili ne uradi nešto kako treba? Zar se ne trudiš umesto toga, da sakriješ njegove nedostatke?“
O gordosti
Za mnoge, biti gord nije ništa.
Iz ovog razloga je Starac ispričao sledeću priču: „Jedna žena, tokom ispovesti, reklanje njenom duhovnom ocu da je ona bila gorda osoba. „Na šta si ponosna?“, upitao ju je, „da li si slavna?“ – „nisam,“ odgovorila je – „dobro, talentovana?“ – „ne“ – „dobro onda, bogata?“ – „ne“ – „Hmmmm... u tom slučaju, možeš biti gorda“, rekao je na kraju.
O smislu iskušenja
Slobodna volja svih razumnih bića, bila je kušana i do sada se iskušava, dok se ne potvrdi u dobroti. Jer bez iskušenja, dobrota nije čvrsta. Svaki Hrišćanin je potčinjen nekoj vrsti ispitivanja: neko siromaštvom, neko bolestima, neko različitim nečistim mislima, neki pak nekom vrstom nesreće ili poniženja, dok su neki zbunjenošću.
Ova ispitivanja jačaju čovekovu veru, nadu i ljubav prema Bogu, to jest, pokazuju težnje osobe, njene privrženosti, bilo da on teži ka žalostima, ili je još uvek prilepljen za
zemaljske stvari. Na taj način, čovek‐Hrišćanin, sam može videti u kom se stanju nalazi, kakvo je njegovo raspoloženje i prinudno smiri sebe.
Jer bez smirenosti, kao što svi Bogomudri Sveti Oci jednoglasno potvrđuju, sva dela su nekorisna. Čak je i slobodna volja Anđela bila kušana.
Ako Nebeski žitelji ne mogu izbeći ispitivanje, onda još više mora biti ispitivana, slobodna volja onih, koji žive na zemlji.
O smislu posta i njegovom značaju
U Svetom Pismu, vidimo neophodnost da se drže postovi, prvo iz primera Samog Hrista, koji je postio 40 dana u pustinji, čak iako je bio Bog i nije imao potrebe za tim.
Drugo, na pitanje Učenika, zašto nisu mogli da isteraju zlog duha iz osobe, On je odgovorio: „Za vaše neverovanje“, i onda dodao: „Ovaj se rod ne može isterati do molitvom i postom“ (Marko 9:29).
Van ovoga, postoje uputstva u Pismu da moramo da držimo sredu i petak, kao dane posta. U sredu, jer je Hristos tada bio izdan i predan na raspeće, a u petak je bio raspet.
Prosta hrana nije neprijatna. Ona ne kvari telo, već ga goji. A Sveti Apostol Pavle govori: „no ako se naš spoljašnji čovek i raspada, ali se unutrašnji obnavlja svaki dan.“ (2 Kor. 4:16) On poziva i spoljašnju osobu kao telo i unutrašnju kao dušu.
Sveto Pismo navodi da je svako lišavanje i svako ograničenje dragoceno pred Bogom: „... Carstvo Nebesko na silu se uzima, i siledžije dobijaju ga“. (Matej 11:12) Oni koji drsko i samovoljno narušavaju pravila posta, nazivaju se neprijateljima Krsta. Njima je njihov stomak Bog, a njihova slava leži u njihovoj sramoti. U Psalmima se kaže: „izgubljen kroz stomak“.
Razumljivo, druga je stvar, ako osoba naruši post tokom bolesti i nemoći tela. Ali zdravi postaje zdraviji, a povrh toga, žive ponekad i duže, iako mogu izgeldati mršavi. Uz post i samo‐ograničenje, telo se ne buni više, ne podležemo snu toliko, manje ispraznih misli nam dolazi u um, duhovne knjige se čitaju sa većom željom i većim razumevanjem.
Pa tako, ako blagodaću Božijom, razviješ želju da se očistiš od unutrašnjih grehova – neka ti bude poznato, da njihovi počeci ne mogu biti iskorenjeni, sem kroz iskrenu molitvu i post, a onda mudro. Inače, možeš imati ludo hrabri primer koji se dogodio ovde.
Jedan zemljoposednik, živeći popustljivim životom, iznenada je hteo da preduzme ozbiljan post: rešio je da sva hrana koju će jesti u toku Velikog Posta, bude zemljano zrnevlje konoplje, oprano kvasom (rusko bezalkoholno piće). Od ove ozbiljne promene ishrane u postu, njegov stomak je bio toliko oštećen, da nije mogao biti zalečen, ni posle punih godinu dana.
Uzgredno, ovde su reči Svetih Otaca da ne treba da budemo ubice tela, već ubice poroka.
O molitvi
Sa ciljem, da ljudi ne ostanu ravnodušni i ne stavljaju sve nade na molivte za pomoć sa strane, Starac je znao da ponavlja uobičajenu rusku izreku: „Bože pomozi mi, ali ti sam seljaku, nemoj lagati zaludno.“
Jedna monahinja je rekla: „Baćuška! Kroz koga da molimo za molitvenu pomoć, ako ne kroz tebe? Starac je odgovorio: „I ti se sama moli! Sećaš se da kada je dvanaest Apostola preklinjalo našeg Spasitelja za Hananejku, On ih nije čuo. Ali kada je ona počela da sama moli, uslišena je.“
IZ razloga što je molitva, najmoćnije oružje protiv nevidljivog neprijatelja, on se na različite načine trudi, da skrene ljude od molitve.
Starac je ispričao sledeću priču: „Monah na Svetoj Gori je imao veoma voljenog, pričljivog, čvorka koji je imao običaj da ga zabavlja svojim brbljanjem. Ali tu je bila jedna čudna stvar – čim bi monah krenuo da ispuni svoje molitveno pravilo, čvorak bi počeo da brblja non‐stop, ne dozvoljavajući monahu da se moli. Jednom, na Sveti Dan Vaskrsenja Hristovog, monah je došao u svoju keliju i rekao: „Čvorku, Hristos je vaskrsao!“
A čvorak je odgovorio: „Jao nama, što je to uradio,“ i istog trenutka nestao, ispunjujući keliju monaha, nepodnošljivim smradom. Na taj način je monah shvati svoju grešku i počeo da se moli.“
Starac je govorio da je najvažnija stvar, koju Bog posmatra, unutražnje raspoloženje duše čoveka: „Jednom, je jedan čovek sa bolesnim nogama, posetio Oca Antonija i rekao: „Baćuška, noge me bole i uznemiren sam, jer ne mogu da se poklonim do zemlje.“ Otac Antonije je odgovorio: „Pa, u Pismu je rečeno: „Sine, daj mi tvoje srce“, a ne „noge“.
Jedna monahinja je rekla Starcu da je videla ikonu Majke Božije i čula Je kako govori: „Šta si donela kao ponudu?“ Ona je odgovorila: „Šta ću doneti, nemam ništa.“ Baćuška je odgovorio: „Napisano je u Psalmima: „Ko god prinosi molitve, slavi Me.“
O spoljašnjem i moralnom napredovanju
Jedna od Baćuškinih duhovnih kćeri, prenela mu je sledeća pitanja svog sina:
1. „Prema Svetom Pismu, pre kraja sveta, ljudsko društvo se predstavlja na najužasniji način. Ovo negira mogućnost postojanog napredovanja čovečanstva. Da li je moguće raditi za dobro čovečanstva, znajući pre toga, da nema nikakvih sredstava, koja će biti u stanju da zadobiju krajnje rezultate moralčnog usavršenja ljudske rase, pre nego svet nestane.“
2. „Odgovornost Hrišćanina je da čini dobro i da se trudi da to dobro pobedi zlo. Na koji način, možemo pokušati da pokorimo zlo dobrim, znajući da ti napori neće biti ovenčani uspehom, i da će na kraju, zlo pobediti?“
Odgovor od Starca Amvrosija: „Kaži svom sinu: zlo je već pobeđeno, pobeđeno ne naporima i snagom ljudskih bića, već Samim Gospodom Spasiteljem, Sinom Božijim, Isusom Hristom, Koji je iz tog razloga sišao na Zemlju sa Nebesa, ovaploćeni, patio kao čovek i kroz Svoju patnju na Krstu i Vaskrsenjem – uništivši silu zla i njegov izvor, đavola,
koji je vladao nad ljudskom rasom – oslobodio nas od ropstav đavolu i grehu, kao što je On Sam rekao: „Evo vam dajem vlast da stajete na zmije i skorpije i na svaku silu neprijateljsku, i ništa vam neće nauditi.“ (Luka 10:19)
Sada je, kroz Svetu Tajnu Krštenja i poslušanjem zakonima Pisma, svakom delatnom Hrišćaninu dana snaga, da zgazi zlo i tvori dobro, i osim onih koji su nemarni u čuvanju zakona Božijih i uglavnom, onih koji se dobrovoljno pokoravaju grehu, niko ne može biti nasilno posednut zlom. Želja da se pokori zlo, sopstvenim snagama, zlo koje je već pobeđeno Hristovim dolaskom, pokazuje manjak razumevanja Hrišćanskih Tajni Crkve Pravoslavne. Ona pokazuje znake ljudske gordosti u samopouzdanju, koje želi da sve učini svojim snagama, ne okrećući se ka Bogu za pomoć, jer i Sam Hristos govori: „Bez Mene ne možete činiti ništa“ (Jovan 15:5)
Ti pišeš: „Sveto Pismo govori da će pre kraja sveta, zlo triumfovati nad dobrim, Pismo ne navodi to nigde, već samo govori da će se vera smanjiti, u poslednjim danima: „Ali Sin Čovečiji kad dođe hoće li naći veru na zemlji?“ (Luka 18:8) i „I što će se bezakonje umnožiti, ohladneće ljubav mnogih“ (Matej 24:12). Dok Apostol Pavle govori da će se pred Drugi Hristov Dolazak: „pokazati čovek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje, tako da će on sesti u crkvi Božijoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.“ (2 Sol. 2:3‐4), to jest, antihrist.
Međutim, takođe se tu navodi da će ga Hristos uništiti: „dahom usta Svojih“ i kroz Svoj dolazak, uništiti ga... Gde to onda zlo trijumfuje nad dobrim? A i uopšteno, sve pobede zla nad dobrim jesu privremene i zamišljene.
Sa druge strane, takođe nije u redu, izjaviti da se čovečanstvo na Zemlji, stalno poboljšava. Progres ili napredak je samo, u spoljašnjim ljudskim delima, u životnim udobnostima. Na primer, koristimo železničke pruge i telefon, koji nisu postojali ranije; kopa se ugalj, koji je bio sakriven u njedrima Zemlje, itd. U pogledu Hrišćanskog morala, nije bilo progresa.
Kroz sva vremena, bilo je uvek ljudi – vođenih istinskom verom u Hrista, koji su sledili istinsko Hrišćasnko učenje u skladu sa Božijim Otkrivenjem, koje je Bog otkrio Svojoj Crkvi, kroz Bogonadahnute Proroke i Apostole – koji su zadobili visoko uzvišeni Hrišćanski moral. Ovi ljudi će postojati, takođe i u vreme Antihrista, i kao što je pisano, radi kojih će i vreme biti skraćeno: „I da se oni dani ne skrate, niko ne bi ostao; ali izbranih radi skratiće se dani oni.“ (Matej 24:22)
Duhovno savršenstvo se na zemlji zadobija delimično, ne čovečanstvom grupno, već svakim verujućim pojedinačno, prema meri ispunjavanja zapovesti Božijih i prema meri smirenosti.
Konačno i potpuno savršenstvo se zadobija na Nebesima, u predstojećem beskrajnom životu , prema kome naš kratki život na Zemlji, služi kao priprema. On je sličan godinama, provedenim u maldosti, u školama, koje služe za pripremu za buduću delatnu aktivnost. Ako bi sudbina čovečanstva bila ograničena na ovo zemaljsko postojanje, ako bi se za ljudsko biće sev završavalo na Zemlji, onda zašto će: „zemlja i dela što su na njoj
izgoreće.“ (2 Petr. 3:10). Bez budućeg, blagoslovenog, beskrajnog života, naš zemaljski boravak, bio bi štetan i neshvatljiv.
Želja da se naporno radi za dobro čovečanstva izgleda da je za divljenje, ali je pogrešno usmerena. Drugim rečima, svako želi da radi za dobro bližnjih, zapostavljajući ili obraćajući vrlo malo pažnje na neophodnost, prvo očišćenja sebe od greha, a onda brige o drugima.
Veliki planovi savremene generacije o velikim aktivnostima za dobro celog čovečanstva, pojavljuje se kao neko, ko nije završio obrazovni kurs, a želi da bude profesor i predavač na univerzitetu. Međutim, sa druge strane, mišljenje da ako nismo u stanju da pokrenemo čovečanstvo unapred, onda ne treba da radimo uopšte, je druga krajnost. Svaki Hrišćanin je obavezam da radi prema svojim mogućnostima i mestu, za dobro drugih, blagovremeno i po redu, i da su plodovi našeg rada predstavljeni Bog i Njegovoj volji.
U zaključku, rekao bih ovo: savetuj sina, da se ne meša spoljašnje ljudske napore, sa duhovno‐moralnim. U spoljašnjim sredstvima i delom u naukama, neka nalazi napredak. Ali u pogeldu Hrišćasnkog morala, ponavljam, sveopšti napredak čovečanstva je nepostojeći i ne može biti.
Svakome će biti suđeno, prema svojim delima.
Izabrane Pouke Starca Amvrosija Optinskog
•
ʺKako živeti?ʺ
•
O tome, koliko brinemo za naša tela, a koliko za naše duše
•
O spasenju
•
O smirenju
•
O neverju
•
O pokajanju
•
O patnji
•
O ljubavi
•
O milosti
•
O lenjosti i utučenosti
•
O trpljenju
•
O razdražljivosti, zavisti i zlobi, gordosti
•
O smislu iskušenja
•
O značaju posta i njegovoj neophodnosti
•
O molitvi
•
O večnom i moralnom napredovanju
Kako živeti?
„Kako živeti?“ Ovo je bilo najvažnije pitanje, postavljano Starcu od strane svih. On bi odgovarao u svojim, uobičajenim, humorističnim tonom:
„Živi – ne tuguj, ne osućuj nikoga, ne uznemiruj nikoga i moje poštovanje svakome.“ Često je ton Starca izazivao osmehe na licima, lakomislenih slušaoca. Međutim, ako se čovek dublje zamisli nad ovom poukom, duboki smisao će postati očigledan svakom.
„Ne žalosti se“, to jest, neka se tvoje srce ne opterećuje tugama i nesrećama, koje su neizbežne za svako ljudsko biće, već ga pre usmeri Jedinom Izvoru večne radosti – Bogu. Kroz Njega, osoba se miri sa svojim žalostima, postaje „pokorna“ i tako zadobija mir.
„Ne osuđuj nikog“, „ne uznemiruj“. Osuđivanje i uznemirenje, koji su izdanci razorne gordosti, dve su najuobičajenije delatnosti među ljudima. Dovoljne su da bace dušu čoveka, u dubine pakla; dok uglavnom, na povrišini, mogu da misle da to nisu gresi.
„Moje poštvanje prema svakome“ – navodi zapovest Apostola: „čašću jedan drugog većeg činite.“ (Rim. 12:10)
Skupljajući sve ove misli u jednu, možemo videti da je u gorepomenutim izrekama, Starac pre svega propovedao smirenost – osnovu duhovnog života, izvor svih dobara, bez koga se čovek ne može spasiti.
O tome koliko brinemo za naša tela, a koliko brinemo o našim dušama.
Sveto Pismo govori: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“ (Marko 8:26). Toliko je dragocena ljudska duša. Dragocenija je od cele zemlje sa svim njenim bogatstvima i blaženstvima. Međutim, zastrašujuće je misliti o tome, koliko malo mi shvatamo vrednost duše.
Od jutra do večeri, upravljamo sve naše misli na telo, kuću za crve, ovaj pali mrtvački kovčeg, a na Božije najdragocenije i najvoljenije stvorenje, na Njegovi sliku slave i veličanstva, jedva potrošimo jednu misao u nedelji. Potrošimo najbolje godine svog života u služenju našem telu, a samo poslednje minute našeg oronulog, starog doba na pripremu za večno spasenje.
Svakodnevno, telu se povlađuje punim čašama i raskošnim jelima, kao na proslavi bogatog čoveka, dok duša jedva skuplja mrvice, reči Božijih na Njegovom pragu. Beznačajno telo se pere, oblači, čisti, ukrašava svim mogućim riznicama prirode i nauke, dok bescena duša, nevesta Hristova, naslednica nebesa, luda iscrpljenim koracima, obučena u odeću siromašnog lutalice, to jest, bez milosrđa.
Telo ne trpi nikakvu manu na svom licu, bilo kakvu prljavštinu na rukama, nikakvu zakrpu na odeći, dok je duša, od glave do pete, prekrivena prljavštinom, ide iz jedne močvare greha u drugu, a njene ispovesti jednom godišnje, često su licemerne, samo povećavaju zakrpe, umesto da se podmlađuje.
Telo zahteva različite vrste zabave i uživanja; često pustoši čitave porodice, jer su za svoju korist, ljudi u stanju da vrše sve vrste napora, dok duša – ima jedva jedan sat Nedeljom, da učestvuje na Božanskoj Liturgiji, jedva minute za jutarnje i večernje molitve, nerado sakuplja šaku sitniša za milostinju, a kada razmišlja o smrti, izražava svoje zadovoljstvo hladnim uzdahom.
Radi zdravlja i blagostanja tela, vazduh i mesto stanovanja se menjaju, najistaknutiji i najudaljenuji lekari se pozivaju, tu je uzdržanje od hrane i pića, najgorči lekovi se uzimaju, dozvoljava se da telo bude sečeno i paljeno, dok za zdravlje duše, za izbegavanje iskušenja, za udaljavanje od grešne bolesti, ne čine ni korak, već ostaju u istoj atmosferi, u istom grešnom društvu, u istoj pokvarenoj kući, ne traže duhovnog lekara, ili biraju nepoznatog i neiskusnog, krijući od njega, ono što je već poznato Nebesima i paklu, zbog čega se nameću u njihove krugove. Kada telo umire, čuješ jadikovke i očajanje, a često se ni misao ne posvećuje duši, koja umire od smrtnog greha.Slično Adamu i Evi, ne znamo vrednost naše duše i dajemo je za naizgled bogato polje.
Pa zašto bar ne plačemo kao Adam i Eva? Nažalost, uglavnom su naše brige okrenute zadobijanju zemaljskih koristi, ane Nebeskih. Zaboravljamo da će zemaljsko uskoro proći i ne može se povratiti, dok su Nebeske dobiti večne, beskonačne i ne mogu se oduzeti.
Najmilostiviji Gospode! Pomozi nam da prezremo sve prolazno i da se brinemo samo o potrebama spasenja naše duše.
O spasenju
Po rečima Petra Damaskina, dok Hrišćanin živi na zemlji, njegovo spasenje je uvek između straha i nade. Ali ljudi i dalje tragaju za potpunim ispunjenjem na Zemlji, i očekuju ih od mesta i ljudi, dok Sam Hristos govori u Pismu: „Imaćete nevolje u svetu“. Ove reči jano pokazuju da bez obzira, gde se Hrišćanin nalazi, ne može biti bez neke vrste patnje. Postoji samo jedna uteha – u ispunjavanju zapovesti Pisma, kao što Psalm govori: „Veliki mir imaju oni koji ljube zakon Tvoj, i u njih nema spoticanja“. (Ps. 119:165).
Ako nas neko ili nešto kuša ili zbunjuje, to jasno pokazuje da se ne odnosimo pravilno prema zakonima Božijim, među kojima je najveći, onaj o suđenju i osuđivanju bilo koga. Na Strašnom Sudu, svako će biti proslavljen ili posramljen po svojim delima. Stari Zavet zapoveda da se pobrinemo za naše spasenje i napredak duše. O ovome mi najviše treba da brinemo.
Nas Bog ne prisiljava protiv naše volje, već nam pre nudi izbor za naše opredeljenje, i upravo kroz slobodnu volju, pojedinci se okreću ka dobru ili ka zlu. Prema tome, beskorisno je da se krive oni koji žive oko nas, kao da nam oni smetaju ili sprečavaju naše spasenje ili duhovni napredak.
O smirenju
Moraš smiriti sebe pred svakim i smatrati sebe gorim od svakog. Ako nismo naneli uvredu, koja je bila izvršena od drugih, onda je to možda jer nismo imali prilike, ili su situacija i uslovi bili drugačiji. Dok u svakoj osobi postoji nešto dobro i nežno, svi mi obično vidimo njihove mane i ne primećujemo ništa dobro u njima.
Na pitanje da li neko može da želi duhovno savrpenstvo, Starac je odgovrio: „Ne samo da možeš, već se moraš truditi da usavršiš sebe u smirenju, to jest, da smatraš sebe u svom srcu, da si manji od svakog ljudskog bića i svakog stvorenja. Prirodno je i suštinski da grešno ljudsko biće smiruje sebe. Ako to ne radi, onda će biti smirivan uslovima, uređenim radi korist njegove duše. Tokov perioda sreće, čovek obično sve pripisuje sebi, svojoj slabačkoj snazi i takozvanoj moći, ali čim ga neka vrsta nesreće zadesi, on moli za milost od zamišljenog neprijatelja.
Starac je takođe ispričao kako slučajne okolnosti smiruju čoveka: „Jednom, čovek je organizovao svečani ručak i poslao sluge da pozovu njegove goste. Suočen sa slugom prilično neuglednog izgleda, jedan od gostiju ga je upitao: „Nemoj mi reći da tvoj
gospodar nije mogao naći boljeg slugu, nego što si ti?“ Na ovo, sluga mu je odgovorio: „Naočite sluge poslane su naočitim gostima, a mene je poslao vašoj milosti.“
Starac Amvrosije je dalje poučavao svoje učenike o smirenosti: „Jednom je posetilac došao da vidi Igumana Mojseja, ali ne našavši ga kući, otišao da vidi njegovog brata, Oca Antonija.
Tokom razgovora, posetilac je postavio pitanje: ‘Recite mi baćuška, koju vrstu pouka čuvate?’ Otac Antonije mu je odgovorio: „Imao sam mnoštvo pouka; živeo sam u pustinji i manastirima i svi su imali različita pravila. Sada ostaje samo jedan trud: ‘Bože smiluj se na mene’“.
Starac je takođe ispričao kako je ʺJedna žena lutala ovde i tamo, prvo u Kijevo, pa u Zadonsk, a jedan starac joj je rekao: ‘Sve ovo nema nikakve koristi. Sedi mirno i izgovaraj molitvu Mudrog Razbojnika.’“
O neverju
„Pomenula sam jednom Baćuški,“ pisala je jedna od njegovih duhovnih kćeri, „porodicu, koje sam veoma žalila, jer nisu verovali ni u šta, ni u Boga, ni u život posle smrti. Sažaljevala sam ih jer to možda nije njihova greška, zahvaljujući kojoj su dospeli u neverje, ili možda je to pak, neki drugi razlog.
Baćuška je protresao glavu i rekao vrlo ljutito: „Nema opravdanja za nevernike. Sveto Pismo je napisano za svakoga, baš za svakoga, čak i neunabošce; nakon svega, znanje o Bogu je usađeno u nas na rođenju, tako da sami sebe treba da krive. Pitaš me, da li semožemo moliti za njih. Naravno, možeš se moliti za bilo koga.“
Starac je takođe rekao da se neki odriču svoje vere, oponašajući druge, ali i kroz lažni stid. Evo primera: postojala je osoba koja nije verovala u Boga, iz sledećegg razloga.
Tokom rata na Kavkazu, kada je morao da se bori i u jeku bitke, kada su meci proletali pored njega, sagao se, zagrlio svog konja, sve vreme govoreći: „Presveta Majko Božija, spasi me.“ Kasnije se, kada se prisećao ovog događaja, a njegovi drugovi mu se smejali, on odrekao svojih reči.
Ovde je Starac dodao: „Da, licemerje je gore od neverja.“
O pokajanju
U cilju da pruži neophodno razumevanje o moći i važnosti pokajanja, Starac Amvrosije bi govorio: “Kakva su vremena pred nama! Ranije, kada se neko iskreno kajao za svoje grehe, on bi menjao svoj način života i živeo neporočno. Ali sada se često događa, da tokom ispovesti osoba navede sve svoje grehe, a onda nastavlja da živi nepromenjeno.ʺ
Starac je saopštio još jednu poučnu priču: «Demon u obliku čoveka je sedeo i njihao nogama. Videći ga duhovnim očima, Starac ga je upitao: «Zašto ne radi nešto?ʺ Demon je odgovorio: ʺPa nemam šta da radim, sem da njišem nogama, jer ljudi sve rade bolje nego ja.ʺ
ʺPostoje tri uslova za spasenje. Sveti Jovan Zlatousti kaže:
a) Ne greši
b)Ako si grešio, pokaj se
v)Oni koji se ne kaju na pravi način, moraju da nose svoje tuge, kada ih snalaze
ʺDešava seʺ, znao je da kaže Baćuška, ʺda iako su naši gresi oprošteni kroz pokajanje, naša svest ne prestaje da nam ih predstavlja. Kao poređenje, upokojeni Starac Makarije, znao je da pokazuje svoj palac koji je bio posečen, pre dugo vremena: bol je odavno prošao, ali je ožiljak ostao. Upravo tako je i nakon pokajanja, ožiljci ostaju, to jest, ukori savesti.ʺ
ʺIako Bog prašta grehe onima koji se kaju, svaki greh zahteva očišćujuću kaznu. Na primer, nakon što je Hristos rekao Pokajanom Razbojniku: ʺDanas ćeš biti sa Mnom u Raju,ʺ njegova kolena su prebijena. A šta mislite, kako je bilo visiti samo na svojim rukama, sa slomljenim čašicama, tri sata? To je značilo da on mora da očisti sebe kroz patnju. Očišćenje onih grešnika, koji su umrli odmah nakon pokajanja, vrši se kroz molitve Crkve a oni, koji su još živi, moraju očistiti sebe kroz promenu svog načina života i milostinju koja bi pokrila njihove grehe.ʺ
O patnji
ʺBog ne stvara krstove za ljude, to jest, očišćenja kroz duhovne i fizičke patnje. I koliko god bi taj krst mogao biti težak za pojedinca, drvo koje je dalo građu, izrasta iz zemlje njegovog srca.ʺ
Starac je takođe govorio: ʺAko osoba ide pravim putem, za njega nema krsta. Međutim, kada počne da se tetura sa jedne na drugu stranu, onda se različiti okolnosti pojavljuju, koje ga vraćaju nazad na pravi put. Ovi elemnti sačinjavaju krst za čoveka. Naravno, oni se pojavljuju različiti, svakome prema sopstvenoj potrebi.ʺ
ʺNekada je krst umni, koji zbunjuje pojedina grešnim mislima. Ali osoba nije kriva, ako se ne slaže sa njima. Starac je naveo primer: ‘Jednom je jedna podvižnica, dugo vremena bila uznemirena zbog imanja nečistih misli. Kada se Hristos pojavio i oterao ih, ona je zavapila Njemu: ‘Slatki Isuse, gde si bio sve do sad?’ Hristos je odgovorio: ‘Bio sam u tvom srcu.’ Pitala je: ‘Kako to može biti? Ali moje srce je ispunjeno nečistim mislima.’ A Hristos joj je odgovorio: ‘Shvati, prema tome, da sam bio u tvome srcu, i da ti nisi bila naklonjena tim nečistim mislima, već štaviše, trudila si se da oslobodiš sebe od njih. Pošto nisi bila u stanju, patila se, na taj način pripremajući mesto za Mene u tvome srcu.ʺ
ʺPonekad se patnje šalju nevinoj osobi, tako da bi ona, po ugledu na Hrista, patila za druge. Sam Hristos je patio za ljude. Slično Njemu, Njegovi Apostoli su bili mučeni za Crkvu i narod. Imati apsolutnu ljubav, znači patiti za bližnje.ʺ
O ljubavi
Ljubav obuhvata sve. Sa onim, koji je blagonaklon prema svojim bližnjima – kroz težnju srca i ponašanje, pokrenuto ne samo dužnošću ili željom – đavo nije u stanju da se bori.
Naravno ljubav je viša od svega. Ako vidiš da nemaš ljubavi u sebi, ali želiš da je zadobiješ, onda čini dela ljubavi, čak iako bez ljubavi na početku. Bog će videti tvoju želju o patnje i usadiće ljubav u tvoje srce. „Oni koji imaju nečisto srce, ne treba da očajavaju, jer uz Božiju pomoć ga mogu promeniti. Sve što ti je potrebno, jeste da stražiš nad sobom pažljivo, da ne dozvoljavaš da ti mogućnost da budeš blagonaklon prema bližnjem promakne, otkrivaj svoje misli starcima i budi blagonaklopn do kraja. Naravno, ovo se ne može desiti iznenada, ali Bog je vrlo strpljiv.On prekidsa život osobe, samo kada vidi da je spremna da pređe u večnost, ili, kada vidi da nema više nade za njegovo poboljšanje.
O milostinji
Starac Amvrosije je znao da kaže sledeće o delima milosrđa: „Sveti Dimitrije Rostovski je pisao: ako se čovek popne do tebe na konju, i preklinje te, daj mu ga. Nećeš biti odgovoran kako će on koristiti tvoju milostinju.“
I još: „Sveti Jovan Zlatousti govori: počni sa davanjem sirotinji, sa onim što ti nije potrebno, što samo leži okolo nepotrebno, onda ćeš biti u situaciji da daš čak i više o sopstvenom trošku, a na kraju ćeš biti spreman da daš sve što imaš.“
Lenjost i utučenost
Dosada je unuk utučenosti (uninija) i kćer lenjosti. Da bi je oterao, nepregni se u poslu i nemoj biti lenj u molitvama: onda će dosada proći i revnost će doći. A ako ovom dodaš smirenje i trpljenje, onda ćeš osloboditi sebe mnogih propasti.“
Postavljajući ponekad sebi, sopstveno pitanje: „Zašto ljudi greše?“, Starac bi odgovarao: „Ili iz neznanja šta treba da čine, a čega da se klone; ili ako znaju, zaboravljaju, a ako ne zaboravljaju, onda jer su lenji i postaju mračni, utučeni.
Obrnuto: kao što su ljudi veoma lenji, kada treba da se čine dobra dela, tako veoma često zaboravljaju svoju glavnu odgovornost, služenje Bogu. Lenjost i zaboravnost vode u izuzetnu bezosećajnost ili neznanje.
Ovo su tri ljudoždera: uninije ili lenjost, zaboravnost i neznanje, zbog kojih je ceo ljudski rod vezan u okove neodlučnosti. Posle čega, sledi nehat i neopreznost sa svim mnoštvom zlih želja.
Iz tog razloga se molimo Carici Nebeskoj: „Presveta...“
O trpljenju
Kada si uznemiren, nikada ne pitaj zbog čega i zašto. To nikada nećeš pronaći u Svetom Pismu. Umesto toga, Pismo govori: „Ako te neko udari po desnom obrazu, okreni mu drugi. Veoma je teško udariti nekoga po desnom obrazu, a to bi trebalo da se shvati
kao: ako neko počne da te kleveće, ili da te izaziva nepravedno, to znači da te udara po desnom obrazu.
Ne gunđaj, već nosi ovaj udarac strpljivo, i okreni levi obraz, to jest, sećaj se tvojih prošlih nedela. Ako si u tom trenutku nevin, onda si mnogo grešio u prošlosti; ovim ćeš biti ubeđen da zaslužuješ kaznu. Samo‐opravdanje je veliki greh.“
„Baćuška, nauči me trpljenju“ – rekla je jedna sestra – „Uči,“ odgovorio je Starac, „i počni da buseš strpljiva sa razočarenjima koja nalaziš i koja srećeš.“
„Ja ne mogu da shvatim, kako se ti ne uznemiruješ uvredama i nepravdom.“ Starčev odgovor: „Sama budi pravedna i ne uznemiravaj nikoga.“
O razdražljivosti
Niko ne bi trebao da opravdava svoju razdražljivost, nekom vrstom bolesti, jer ona dolazi iz gordosti. Prema rečima Svetog Apostola Jakova: „jer gnev ljudski ne čini pravde Božije.“ Tako, da ne bi podlegao razdražljivosti i gnevu, ne bi trebao da se žuriš.“
O zavisti i zlobi
Starac je rekao: „Moraš sebe primoravati, pa i protiv svoje volje, da činiš neko dobro, svojim neprijateljima i glavno, da ne tražiš osvetu, već da budeš pažljiv, da ih ne uvrediš, nastupom prezira i poniženja.“
Jedna ženaje pitala: „Ne shvatam Baćuška, kako ti ne samo, da se ne ljutiš na one koji govore ružno o tebi, već nastavljaš da ih voliš.“ Na ovo, Starac se dugo smejao i rekao: „Imaš mladog sina. Da li se ljutiš na njega, kada ne kaže, ili ne uradi nešto kako treba? Zar se ne trudiš umesto toga, da sakriješ njegove nedostatke?“
O gordosti
Za mnoge, biti gord nije ništa.
Iz ovog razloga je Starac ispričao sledeću priču: „Jedna žena, tokom ispovesti, reklanje njenom duhovnom ocu da je ona bila gorda osoba. „Na šta si ponosna?“, upitao ju je, „da li si slavna?“ – „nisam,“ odgovorila je – „dobro, talentovana?“ – „ne“ – „dobro onda, bogata?“ – „ne“ – „Hmmmm... u tom slučaju, možeš biti gorda“, rekao je na kraju.
O smislu iskušenja
Slobodna volja svih razumnih bića, bila je kušana i do sada se iskušava, dok se ne potvrdi u dobroti. Jer bez iskušenja, dobrota nije čvrsta. Svaki Hrišćanin je potčinjen nekoj vrsti ispitivanja: neko siromaštvom, neko bolestima, neko različitim nečistim mislima, neki pak nekom vrstom nesreće ili poniženja, dok su neki zbunjenošću.
Ova ispitivanja jačaju čovekovu veru, nadu i ljubav prema Bogu, to jest, pokazuju težnje osobe, njene privrženosti, bilo da on teži ka žalostima, ili je još uvek prilepljen za
zemaljske stvari. Na taj način, čovek‐Hrišćanin, sam može videti u kom se stanju nalazi, kakvo je njegovo raspoloženje i prinudno smiri sebe.
Jer bez smirenosti, kao što svi Bogomudri Sveti Oci jednoglasno potvrđuju, sva dela su nekorisna. Čak je i slobodna volja Anđela bila kušana.
Ako Nebeski žitelji ne mogu izbeći ispitivanje, onda još više mora biti ispitivana, slobodna volja onih, koji žive na zemlji.
O smislu posta i njegovom značaju
U Svetom Pismu, vidimo neophodnost da se drže postovi, prvo iz primera Samog Hrista, koji je postio 40 dana u pustinji, čak iako je bio Bog i nije imao potrebe za tim.
Drugo, na pitanje Učenika, zašto nisu mogli da isteraju zlog duha iz osobe, On je odgovorio: „Za vaše neverovanje“, i onda dodao: „Ovaj se rod ne može isterati do molitvom i postom“ (Marko 9:29).
Van ovoga, postoje uputstva u Pismu da moramo da držimo sredu i petak, kao dane posta. U sredu, jer je Hristos tada bio izdan i predan na raspeće, a u petak je bio raspet.
Prosta hrana nije neprijatna. Ona ne kvari telo, već ga goji. A Sveti Apostol Pavle govori: „no ako se naš spoljašnji čovek i raspada, ali se unutrašnji obnavlja svaki dan.“ (2 Kor. 4:16) On poziva i spoljašnju osobu kao telo i unutrašnju kao dušu.
Sveto Pismo navodi da je svako lišavanje i svako ograničenje dragoceno pred Bogom: „... Carstvo Nebesko na silu se uzima, i siledžije dobijaju ga“. (Matej 11:12) Oni koji drsko i samovoljno narušavaju pravila posta, nazivaju se neprijateljima Krsta. Njima je njihov stomak Bog, a njihova slava leži u njihovoj sramoti. U Psalmima se kaže: „izgubljen kroz stomak“.
Razumljivo, druga je stvar, ako osoba naruši post tokom bolesti i nemoći tela. Ali zdravi postaje zdraviji, a povrh toga, žive ponekad i duže, iako mogu izgeldati mršavi. Uz post i samo‐ograničenje, telo se ne buni više, ne podležemo snu toliko, manje ispraznih misli nam dolazi u um, duhovne knjige se čitaju sa većom željom i većim razumevanjem.
Pa tako, ako blagodaću Božijom, razviješ želju da se očistiš od unutrašnjih grehova – neka ti bude poznato, da njihovi počeci ne mogu biti iskorenjeni, sem kroz iskrenu molitvu i post, a onda mudro. Inače, možeš imati ludo hrabri primer koji se dogodio ovde.
Jedan zemljoposednik, živeći popustljivim životom, iznenada je hteo da preduzme ozbiljan post: rešio je da sva hrana koju će jesti u toku Velikog Posta, bude zemljano zrnevlje konoplje, oprano kvasom (rusko bezalkoholno piće). Od ove ozbiljne promene ishrane u postu, njegov stomak je bio toliko oštećen, da nije mogao biti zalečen, ni posle punih godinu dana.
Uzgredno, ovde su reči Svetih Otaca da ne treba da budemo ubice tela, već ubice poroka.
O molitvi
Sa ciljem, da ljudi ne ostanu ravnodušni i ne stavljaju sve nade na molivte za pomoć sa strane, Starac je znao da ponavlja uobičajenu rusku izreku: „Bože pomozi mi, ali ti sam seljaku, nemoj lagati zaludno.“
Jedna monahinja je rekla: „Baćuška! Kroz koga da molimo za molitvenu pomoć, ako ne kroz tebe? Starac je odgovorio: „I ti se sama moli! Sećaš se da kada je dvanaest Apostola preklinjalo našeg Spasitelja za Hananejku, On ih nije čuo. Ali kada je ona počela da sama moli, uslišena je.“
IZ razloga što je molitva, najmoćnije oružje protiv nevidljivog neprijatelja, on se na različite načine trudi, da skrene ljude od molitve.
Starac je ispričao sledeću priču: „Monah na Svetoj Gori je imao veoma voljenog, pričljivog, čvorka koji je imao običaj da ga zabavlja svojim brbljanjem. Ali tu je bila jedna čudna stvar – čim bi monah krenuo da ispuni svoje molitveno pravilo, čvorak bi počeo da brblja non‐stop, ne dozvoljavajući monahu da se moli. Jednom, na Sveti Dan Vaskrsenja Hristovog, monah je došao u svoju keliju i rekao: „Čvorku, Hristos je vaskrsao!“
A čvorak je odgovorio: „Jao nama, što je to uradio,“ i istog trenutka nestao, ispunjujući keliju monaha, nepodnošljivim smradom. Na taj način je monah shvati svoju grešku i počeo da se moli.“
Starac je govorio da je najvažnija stvar, koju Bog posmatra, unutražnje raspoloženje duše čoveka: „Jednom, je jedan čovek sa bolesnim nogama, posetio Oca Antonija i rekao: „Baćuška, noge me bole i uznemiren sam, jer ne mogu da se poklonim do zemlje.“ Otac Antonije je odgovorio: „Pa, u Pismu je rečeno: „Sine, daj mi tvoje srce“, a ne „noge“.
Jedna monahinja je rekla Starcu da je videla ikonu Majke Božije i čula Je kako govori: „Šta si donela kao ponudu?“ Ona je odgovorila: „Šta ću doneti, nemam ništa.“ Baćuška je odgovorio: „Napisano je u Psalmima: „Ko god prinosi molitve, slavi Me.“
O spoljašnjem i moralnom napredovanju
Jedna od Baćuškinih duhovnih kćeri, prenela mu je sledeća pitanja svog sina:
1. „Prema Svetom Pismu, pre kraja sveta, ljudsko društvo se predstavlja na najužasniji način. Ovo negira mogućnost postojanog napredovanja čovečanstva. Da li je moguće raditi za dobro čovečanstva, znajući pre toga, da nema nikakvih sredstava, koja će biti u stanju da zadobiju krajnje rezultate moralčnog usavršenja ljudske rase, pre nego svet nestane.“
2. „Odgovornost Hrišćanina je da čini dobro i da se trudi da to dobro pobedi zlo. Na koji način, možemo pokušati da pokorimo zlo dobrim, znajući da ti napori neće biti ovenčani uspehom, i da će na kraju, zlo pobediti?“
Odgovor od Starca Amvrosija: „Kaži svom sinu: zlo je već pobeđeno, pobeđeno ne naporima i snagom ljudskih bića, već Samim Gospodom Spasiteljem, Sinom Božijim, Isusom Hristom, Koji je iz tog razloga sišao na Zemlju sa Nebesa, ovaploćeni, patio kao čovek i kroz Svoju patnju na Krstu i Vaskrsenjem – uništivši silu zla i njegov izvor, đavola,
koji je vladao nad ljudskom rasom – oslobodio nas od ropstav đavolu i grehu, kao što je On Sam rekao: „Evo vam dajem vlast da stajete na zmije i skorpije i na svaku silu neprijateljsku, i ništa vam neće nauditi.“ (Luka 10:19)
Sada je, kroz Svetu Tajnu Krštenja i poslušanjem zakonima Pisma, svakom delatnom Hrišćaninu dana snaga, da zgazi zlo i tvori dobro, i osim onih koji su nemarni u čuvanju zakona Božijih i uglavnom, onih koji se dobrovoljno pokoravaju grehu, niko ne može biti nasilno posednut zlom. Želja da se pokori zlo, sopstvenim snagama, zlo koje je već pobeđeno Hristovim dolaskom, pokazuje manjak razumevanja Hrišćanskih Tajni Crkve Pravoslavne. Ona pokazuje znake ljudske gordosti u samopouzdanju, koje želi da sve učini svojim snagama, ne okrećući se ka Bogu za pomoć, jer i Sam Hristos govori: „Bez Mene ne možete činiti ništa“ (Jovan 15:5)
Ti pišeš: „Sveto Pismo govori da će pre kraja sveta, zlo triumfovati nad dobrim, Pismo ne navodi to nigde, već samo govori da će se vera smanjiti, u poslednjim danima: „Ali Sin Čovečiji kad dođe hoće li naći veru na zemlji?“ (Luka 18:8) i „I što će se bezakonje umnožiti, ohladneće ljubav mnogih“ (Matej 24:12). Dok Apostol Pavle govori da će se pred Drugi Hristov Dolazak: „pokazati čovek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje, tako da će on sesti u crkvi Božijoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.“ (2 Sol. 2:3‐4), to jest, antihrist.
Međutim, takođe se tu navodi da će ga Hristos uništiti: „dahom usta Svojih“ i kroz Svoj dolazak, uništiti ga... Gde to onda zlo trijumfuje nad dobrim? A i uopšteno, sve pobede zla nad dobrim jesu privremene i zamišljene.
Sa druge strane, takođe nije u redu, izjaviti da se čovečanstvo na Zemlji, stalno poboljšava. Progres ili napredak je samo, u spoljašnjim ljudskim delima, u životnim udobnostima. Na primer, koristimo železničke pruge i telefon, koji nisu postojali ranije; kopa se ugalj, koji je bio sakriven u njedrima Zemlje, itd. U pogledu Hrišćanskog morala, nije bilo progresa.
Kroz sva vremena, bilo je uvek ljudi – vođenih istinskom verom u Hrista, koji su sledili istinsko Hrišćasnko učenje u skladu sa Božijim Otkrivenjem, koje je Bog otkrio Svojoj Crkvi, kroz Bogonadahnute Proroke i Apostole – koji su zadobili visoko uzvišeni Hrišćanski moral. Ovi ljudi će postojati, takođe i u vreme Antihrista, i kao što je pisano, radi kojih će i vreme biti skraćeno: „I da se oni dani ne skrate, niko ne bi ostao; ali izbranih radi skratiće se dani oni.“ (Matej 24:22)
Duhovno savršenstvo se na zemlji zadobija delimično, ne čovečanstvom grupno, već svakim verujućim pojedinačno, prema meri ispunjavanja zapovesti Božijih i prema meri smirenosti.
Konačno i potpuno savršenstvo se zadobija na Nebesima, u predstojećem beskrajnom životu , prema kome naš kratki život na Zemlji, služi kao priprema. On je sličan godinama, provedenim u maldosti, u školama, koje služe za pripremu za buduću delatnu aktivnost. Ako bi sudbina čovečanstva bila ograničena na ovo zemaljsko postojanje, ako bi se za ljudsko biće sev završavalo na Zemlji, onda zašto će: „zemlja i dela što su na njoj
izgoreće.“ (2 Petr. 3:10). Bez budućeg, blagoslovenog, beskrajnog života, naš zemaljski boravak, bio bi štetan i neshvatljiv.
Želja da se naporno radi za dobro čovečanstva izgleda da je za divljenje, ali je pogrešno usmerena. Drugim rečima, svako želi da radi za dobro bližnjih, zapostavljajući ili obraćajući vrlo malo pažnje na neophodnost, prvo očišćenja sebe od greha, a onda brige o drugima.
Veliki planovi savremene generacije o velikim aktivnostima za dobro celog čovečanstva, pojavljuje se kao neko, ko nije završio obrazovni kurs, a želi da bude profesor i predavač na univerzitetu. Međutim, sa druge strane, mišljenje da ako nismo u stanju da pokrenemo čovečanstvo unapred, onda ne treba da radimo uopšte, je druga krajnost. Svaki Hrišćanin je obavezam da radi prema svojim mogućnostima i mestu, za dobro drugih, blagovremeno i po redu, i da su plodovi našeg rada predstavljeni Bog i Njegovoj volji.
U zaključku, rekao bih ovo: savetuj sina, da se ne meša spoljašnje ljudske napore, sa duhovno‐moralnim. U spoljašnjim sredstvima i delom u naukama, neka nalazi napredak. Ali u pogeldu Hrišćasnkog morala, ponavljam, sveopšti napredak čovečanstva je nepostojeći i ne može biti.
Svakome će biti suđeno, prema svojim delima.
No comments:
Post a Comment